Nacionalni dan sjećanja - Povijesna bol napreduje

U hladnim godinama, na dan narodne javne žrtve, u ime domovine, sjetite se mrtvih i njegujte uspomenu na herojske duhove.Drevni grad Nanjing, prolazeći kroz povijesne peripetije, doživio je ritual kakav nikada nije viđen u povijesti.Ujutro 13., stranački i državni čelnici nazočili su nacionalnoj memorijalnoj ceremoniji održanoj u Memorijalnoj dvorani žrtava masakra u Nanjingu od strane japanskih osvajača.

Ovo nije fermentacija nacionalnog osjećaja, niti žamor povijesnih jada, već težina zakonodavstva, dostojanstvo žrtve i vojske, te prezentacija velikih pitanja zemlje.

Ako je sjećanje zbog sjećanja koja se ne zaboravljaju, onda javna žrtva dolazi iz boli koja se ne može izbrisati.Povijest seže do 13. prosinca, prije 77 godina.Od 13. prosinca 1937. do siječnja 1938. japanske trupe provalile su u grad Nanjing i šest tjedana vršile tragično masovno ubojstvo mojih nenaoružanih sunarodnjaka.Okrutnost zločina i tuga katastrofe, baš kao i na Dalekoistočnom međunarodnom vojnom sudu, kada je sudac zamolio američkog profesora povijesti Bedesa da procijeni broj masakra, on je sa zebnjom rekao: “Masakr u Nanjingu uključivao je takav širok raspon.Nitko to ne može u potpunosti opisati.”

Masakr u Nanjingu nije katastrofa za grad, već katastrofa za naciju.To je nezaboravna bol u dubinama povijesti kineske nacije.Ne postoji povijesna scena koja se može ignorirati, niti postoji alternativna retorika koja se može promijeniti.Iz tog kuta gledano, pretvaranje tuge obitelji i tuge grada u nacionalnu tugu duboko je sjećanje na duboku nesreću, odlučna obrana nacionalnog dostojanstva i izraz ljudskog mira.Takvo nacionalno narativno držanje nije samo nasljeđe i sud povijesti, nego i izraz i čvrstoća stvarnosti.

Naravno, ovo nije samo zemlja koja koristi povijesne bolne točke nacije kako bi prenijela buđenje nacionalne memorije i izrazila svoj stav prema međunarodnom poretku.Baš kao što spomenici služe za bolji početak, javne žrtve služe za grajanje naprijed u boli povijesti.Tko zaboravi povijest, oboljet će u duši.Za osobu čija je duša bolesna zbog zaborava povijesti, teško je istražiti stazu rasta u linearnoj evoluciji povijesti.To vrijedi i za državu.Nositi bol u povijesnom sjećanju ne znači poticati i gajiti mržnju, nego čvrsto ići naprijed u strahopoštovanju povijesti, prema pozitivnom cilju.

Bol povijesti je konkretna i stvarna, samo zato što su ljudi koji je nose konkretne i stvarne osobe.U tom smislu, subjekt koji grabi naprijed u boli povijesti je svaki građanin jedne zemlje.I to je zapravo emotivni izraz koji će Nacionalni komemorativni dan odbaciti.Pijana žrtva u obliku Nacionalnog komemorativnog dana pokazuje da je apstraktna zemlja personificirana, a volja zemlje, uvjerenja i emocije stapaju se s uobičajenim ljudskim osjećajima.Ovo također podsjeća svakoga od nas da možemo nadići pojedince, obitelji i uske krugove, kao i emocije krvi, društvenih krugova i ruralnih područja.Mi smo cjelina, zajedno smo u tuzi, a zajednička nam je odgovornost i obveza da se povijesne tragedije ne ponove.

Nitko ne može ostati izvan povijesti, nitko ne može transcendirati povijest i nitko ne može biti isključen iz “nas”.Ta osoba može biti povijesni kopač koji stalno dodaje imena građanskom zidu plača ili čistač koji briše prašinu sa spomenika;ova osoba može biti pozivatelj da se Nacionalni dan sjećanja unese u viziju zemlje, ili to može biti prolaznik u tišini na Nacionalni dan sjećanja;ta osoba može biti pravna djelatnica koja štiti ljudska prava žena za utjehu ili volonterka koja priča povijest u spomen dvorani.Svatko tko je kontinuirano sažimao i nadahnjivao narodni duh, njegovao i taložio građanski temperament u muci povijesti, aktivno pridonosi napretku zemlje i ostvarenju nacionalnog prosperiteta, te je povijesno iskustvo i spoznaja vrijedna poštovanja. .